Plaća i sindikati...

Puno se zadnjih dana priča o snižavanju plaća i/ili ukidanju povlastica u javnom sektoru. I doista, kada se malo prate različite rasprave, odmah postaje očito kako su stvari jako polarizirane. S jedne strane, zaposleni u javnom sektoru (a tu računam i školstvo) se bune da se njima ne smije smanjivati plaća jer im je već ionako smanjena, a i oni obavljaju bitnu djelatnost bez koje država ne bi mogla funkcionirati. S druge strane imamo ljude koji rade kod privatnika (u privatnom sektoru) i nemaju nikakve sindikate i skoro nikakva prava u odnosu na javnu službu te im je tragično kad čuju kakva prava i povlastice imaju oni zaposleni u javnom sektoru. I odmah počnu frcati iskre.

Istina je, kao i obično, negdje na sredini, ali je i istina da je ideja i životni cilj velikog broja Rvata da se uglave u državnu službu i ne rade ništa!

Ja radim u visokom školstvu, što znači da sam efektivno na grbači države. Ne samo to, smatram također znanost i visoko školstvo - općenito kao i školstvo - bitno za budućnost države, na nešto što se treba paziti i što treba pažljivo razvijati. Međutim, kad se uzme u obzir što se sve računa pod visoko školstvo u HR, mislim da su plaće više nego dobre. Ne samo to, već su i redovite i radno mjesto je manje/više sigurno (s iznimkom nastavničkih i suradničkih mjesta na sveučilištima, ali to ću za sada ignorirati)! Također, potpuno se slažem da prosječna plaća treba biti vezana uz BDP ili prosječnu plaću u državi, pa ako država ide u bananu sa svojim privatnim sektorom koji u stvari generira dobit, onda trebaju ići i zaposleni u državnim službama u istom smjeru. Naravno, ako državi raste dobit, onda i njenim zaposlenima treba rasti plaća.

S obzirom na to, nikako se ne slažem s Ribićem oko njegova inzistiranja u pregovorima s Vladom oko nekakvih uvijeta vezanih za plaće i/ili nekakve dodatke. Zašto? Pa zato što mi se čini da Ribić (kao i općenito naši sindikati) žive u  nekim prošlim vremenima i nemaju ama baš nikakvu viziju što žele postići.

A što je problem? Pa problem je sustav koji je u totalnoj banani! Mogao bi listati probleme i probleme sustava, pogotovo ovoga u kojemu ja radim, ali to vrijedi za bilo koji državni sustav. Ti sustavi su tako posloženi da bez obzira radi li netko ili ne radi, tako mu je svejedno. Ako neki službenik primjeti problem, neće se patiti da ga ispravi iz jednostavnog razloga što će samo nailaziti na probleme, gubit će živce i na kraju vjerojatno ništa neće postići. A ako stvari krenu krivo može izgubiti i dragocjeno radno mjesto. Ako netko ima ideju, neće ga se motivirati da ju ostvari, u biti, ne motiviraju se niti ideje. Mogao bi sada nabrajati tako u nedogled, ali mogu sažeti vrlo jednostavno taj dio problema: Nema sustava nagrađivanja i kažnjavanja. Dodatno, u državnoj službi ne rade vrhunski stručnjaci. Ne rade iz jednostavnog razloga što mogu otići u privatni sektor, ili van, i imati više nego odlične plaće i gdje će ih se puno više cijeniti! Tek entuzijasti koji (još) nisu naučili da je sve (ili bar puno toga) u materijalnome ostaju u tom sustavu.

Dakle, to su problemi koje treba rješavati! A ne plaće koji su samo vrh ledenog brijega. Kada bi bio sustav nagrađivanja, oni koji su dobri mogli bi i dobro zaraditi, i mislim da se nitko ne bi bunio što je prosječna osnovna plaća mala. Ali eto, naši sindikati vide samo kako "boriti" za 500kn više/manje i to je to. Što meni vrijedi 500kn više na plaću kada je sustav takav da curi na sve strane?

Tragedija je što imamo političare koji se biraju po podobnosti, a ne po stručnosti. Sindikati su paralelna struktura koja bi mogla biti protuteža tome, ali kako kada su isti, kada se isto biraju po podobnosti i po neradu?!

Uglavnom, uopće me nije briga za te pregovore jer znam da se ništa neće promijeniti niti sad, niti u budućnosti.