Poticanje ljudi na odlazak iz Hrvatske - piljenje grane na kojoj sjedimo...

Često čujem kako netko potiče ljude da se javljaju na oglase za poslove van Hrvatse te ih dodatno potiču na taj korak odlaska. Moram priznati da me to većim dijelom zabrinjava, čak užasava, a jednim malim dijelom i nasmijava. Zadnji primjer, koji me je na kraju i nagnao da napišem ovaj post, je sljedeći:

Moram odmah istaknuti kako se u ovom konkretnom slučaju radi o računalnim stručnjacima, no sve se to može, a i mora, primjeniti i na ostali visoko obrazovani kadar.

Dakle, zbog čega me to zabrinjava, a i nasmijava? Pa, da bi se to shvatilo nužno je prvo razjasniti različite perspektive iz kojih se to može gledati, ili drugim riječima, različite dionike (engl. stakeholders). Naime, o perspektivi ovisi što je istina, i kao što je odmah jasno, očito je da postoji više istina. Pri tome, nepobitna je činjenica kako se svaki od dionika mora voditi svojim vlastitim interesima. To je na kraju krajeva, jedino racionalno ponašanje.

Dakle, dionici, odnosno perspektive su:

1. Osoba koja odlazi van.
2. Osobe/ljudi koji ostaju u Hrvatskoj.
3. Osoba koja potiče ljude na odlazak van. Ova kategorija se nadalje može podijeliti na one koji potiču i vani su, te oni koji potiču i u Hrvatskoj su.
4. Tvrtka koja je vani i traži zaposlene.

Ostatak teksta ću, dakle, podijeliti prema svakoj od tih dionika, te sagledati situaciju iz perspektive svakog od njih. Ključni dio je druga točka, otisnuta masnim slovima, i ako ne čitate pretjerano detaljno ovaj post, ipak bi preporučio da na tu točku obratite pozornost jer je u njoj suština ovog posta.

Primjetite inače da mi klasifikacija nije savršena jer postoji određeno preklapanje. Međutim, nemam niti volju niti namjeru učiniti tu klasifikaciju savršenom. Bitna je poanta koju želim poručiti i mislim da će ova klasifikacija za to biti sasvim odgovarajuća.

Osoba koja odlazi van

U ovom slučaju, nemam što komentirati. Budući da svatko gleda svoj interes, tako i svaka osoba može i mora za sebe odlučiti i odvagati koje su najbolje opcije i postupiti shodno tome.

Možda bi samo kao malu digresiju  mogao reći kako je problem da odlaze van osobe kojima je i u HR dobro, a one kojima je u HR loše, ostaju u HR. Naravno da to nije apsolutno pravilo, ali, mislim da prosjek jako dobro reflektira to što sam rekao. I ta činjenica je bitna, ali tek u kontekstu iduće točke...

Ljudi koji ostaju u Hrvatskoj

Ovdje bi se moglo napraviti daljnje raslojavanje i detaljnija analiza, ali nema potrebe jer stvar je vrlo jednostavna. Naime, ovu grupu bi najbolje mogao opisati kao ekipu koja sjedi na grani, nekolicina reže tu granu, a ova grupa se ponaša kao da ih nije briga. U biti, i nije ih briga jer nemaju pojma.

Koji su razlozi zašto to tako tragično doživljavam:

1. Novci poreznih obveznika su utrošeni na školovanje tih ljudi, i to ne mali. Dakle, porezni obveznici bi mrali biti zabrinuti kamo se bacaju njihovi novci!
2. Stručni, obrazovani ljudi su ono što pokreće moderne ekonomije. Hrvatska, odlaskom takvih ljudi, ostaje na ljudima sa srednjom stručnom spremom i prema tome osuđena je na propast.
3. S takvim odljevom trebali bi se zabrinuti tko će školovati buduće generacije, a također, trebali bi se zabrinuti tko će nas u budućnosti liječiti, ili tko će nam  zarađivati penzije.
4. Sposobni ljudi čine okolinu koja napreduje, i vuče sve za sobom. Ako nema sposobnih ljudi, nema ni napretka okoline.

Mislim da su to vrlo jaki razlozi zašto nikome normalnome ne bi smjelo pasti na pamet da potiče ljude na odlazak van. 

Kao jedan zanimljiv primjer spomenut ću moj rodni grad, Viroviticu. Naime, iz Virovitice mnoštvo srednjoškolaca je otišlo na studij u Zagreb, Osijek, Rijeku. No, jako malo se i vratilo nazad. To je slučaj barem od kad sam ja otišao na studij. Rezultat je taj da Virovitica, kao i velika većina Hrvatske, stagnira i vrlo vjerojatno se nalazi u fazi kada povratak više nije moguć. Dakle, to će se desiti i Hrvatskoj.

Osobe koje potiču na odlazak i nisu u Hrvatskoj

Tu nemam što dodati, osim da tim ljudima nije ni u džep ni iz džepa to što će tamo netko iz neke države otići, i na taj način osiromašiti tu državu. Koji su motivi te ekipe, teško je reći.

Osobe koje potiču na odlazak i jesu u Hrvatskoj

Za njih mogu reći sve što sam rekao i za one koji ostaju u Hrvatskoj, jedino što su ovi oni koji pile granu i/ili navijaju da se grana što prije prepili. Dakle, šutljiva većina nanosi štetu svojom neaktivnošću i nerazumijevanjem, ovi nanose najveću štetu i trebalo bi ih javno osuditi u novinama. No, kad smo već kod toga, ni novinari previše ne kuže.

Trtvke koje su vani i vrbuju 

One imaju i te kakvu korist od ljudi koji dolaze jer, obično, u svojoj okolini ne mogu pronaći dovoljno kadra. To je sigurno tako za Silicijsku dolinu, Irsku, ali i niz drugih država/regija gdje se nalazi skoncentrirana nekakva industrija, a lokalna okolina nije u mogućnosti pružiti dovoljno ljudskih resursa.

Moja poruka/pitanje mljekarima...

Stalno se u zadnje vrijeme piše o mljekarima i objavljuju razne vijesti, poput recimo ove. I da, to je istina, proizvođači mlijeka i trgovci "pojedu" značajan dio zarade, a mrvice ostaju proizvođačima. Međutim ta cijela situacija me toliko čudi, a i živcira, da sam odlučio napisati ovaj post - bar da se ispušem kad već nikakve promjene neće biti.

Živimo u kapitalizmu i sve se bazira na ponudi i potražnji, i naravno, na mjestu u lancu od proizvođača do potrošača. No, ono što naši mljekari rade je potpuno krivo! Oni žicaju državu da riješi njihov problem i s tim se ne slažem! Država ne može određivati komercijalnim tvrtkama što i kako će raditi, a s druge strane, zar bi država umjesto komercijalnih tvrtki trebala plaćati proizvođačima? Naši proizvođači mlijeka bi se trebali malo trgnuti i shvatiti u kojem kontekstu se nalaze. To nije više Jugoslavija, već jedno sasvim drugo vrijeme.

Dukat, Megle i slični imaju razgranatu  mrežu za otkupljivanje mlijeka i na taj način mogu dospijeti do bilo kojeg proizvođača i takvih prerađivača nema puno! A proizvođači s druge strane pasivno čekaju da prerađivač dođe do njih - da se doveze onaj kamion koji kupi mlijeko i to je to. Na taj način si sami smanjuju potražnju i sami su si krivi!

Da skratim filozofiju, moje pitanje (a i čuđenje) je: Ako je tako loše, zašto se ne udruže? Udruživanje će im omogućiti da sami pokrenu preradu i distribuciju mlijeka. Ako ne žele ići tako daleko, udruživanjem će moći organizirati transport mlijeka na veće udaljenosti i na taj način si povećati potencijalni broj kupaca, pa makar to bilo i u susjednim državama. Ima još hrpa malih mljekara po Hrvatskoj, postoje i famozni mljekomati (iako ne znam kako to ide). Dakle, potencijala u tom smislu ima. I ne samo to, osobno bi prije kupio mlijeko od nekog malog proizvođača - ali da znam da je domaće i kvalitetno - nego od velikih.

Dodatak: I da, zašto se ne udruže i počnu prodavati mlijeko na aukcijama. Na aukciju dođu mljekare i natječu se koja će na idućih godinu dana dobiti ugovor od proizvođača. Naravno, proizvođači mogu početi uvoziti mlijeko ali tu bi se trebala uplesti država s nametima, ili nekakvim drugim mehanizmom koji će spriječiti to. U konačnici, može se reklamirati s Kupujmo Hrvatsko kako bi se potrošači motivirali da kupuju Hrvatski proizvod.

Problem udžbenika i izdavača...

Ovaj post potaknula je jedna neobavezna rasprava uz popodnevnu kavu koja se održala poprilično davno. Dovoljno davno da sam već i zaboravio na to. Međutim, danas sam pročitao kako je u Kaliforniji donesen zakon o "otvorenim udžbenicima". O tome se pričalo još početkom godine kada je, sadašnji zakon, bio tek prijedlog. Specifičnost ovog zakona, u odnosu na moj prijedlog, je u tome što taj zakon propisuje da tiskane verzije knjiga ne smiju koštati više od $20. Vezano uz ovu temu, baš danas sam čuo informaciju da je u Hrvatskoj na snazi četverogodišnji "moratorij" na promjenu udžbenika s problemom da taj moratorij završava iduće godine a baš ništa se ne dešava u smislu određivanja koji će se novi udžbenici koristiti.

Cijela priča vrti se oko činjenice kako je u srednjim školama problem što se udžbenici prečesto mijenjaju te ih ima puno različitih vrsta. A mijenjaju se zato što izdavači žele zaraditi. Naime, na taj način se postiže da su udžbenici za novu školsku godinu dovoljno drugačiji da ih učenici (odnosno njihovi roditelji) moraju kupovati. I tako iz godine u godinu. Takvo ponašanje od strane izdavača i nije neočekivano. Međutim, svakako je neočekivano od države da ne sredi tu situaciju. U toj igri jedini koji u konačnici profitiraju su izdavači. Drugi sudionici, a to su učenici, nastavnici i država, u konačnici gube. Rješenje koje sam spomenuo, moratorij na promjenu udžbenika, i nije baš najsretnije, pogotovo kada se približava kraj a ništa se ne radi na novim udžbenicima.

Što se mene tiče, rješenje je relativno jednostavno. Država treba platiti autorima pisanje udžbenika koji bi potom bili svima javno dostupni u elektroničkom obliku pod CC licencom. Taj udžbenik bi se proglasio referentnim te bi besplatno bio dostupan u elektroničkom obliku sa stranica MZOS-a. Što se tiče izdavača, oni bi mogli štampati i prodavati papirnate verzije udžbenika, a također bi mogli dodavati audio i video materijale, pa čak financirati pisanje i alternativnih verzija udžbenika (alternativnih u smislu da se na drugačiji način objašnjava ista stvar kao i u službenom udžbeniku). Uglavnom, na taj način bi na dobitku bili učenici i država, a izdavače bi se prisililo da se izbore sa dodatnim materijalima za nakladu.

[20120930] Nadopuna
Danas sam naletio na link u kojemu se opisuje "hackaton" održan preko vikenda tijekom kojega je napisana knjiga iz matematike za srednje škole. To se odigralo u Finskoj a sudjelovali su profesori matematike iz srednje škole. Naravno, knjiga je pod CC licencom.

Moderni Robin Hood, a.k.a. Anonymous...

Čitam malo komentare ljudi na vijest kako je Anonymous napao stranice Ministarstva vanjskih poslova i primjećujem kako ljudi podržavaju i navijaju za Anonymous i slične grupe. Svaka čast, ima iznimki, ali izgleda da su to samo iznimke. Mislim da to nije dobro, i odlučio sam ovdje napisati komentar povodom toga, a ne na forume iz jednostavnog razloga da komentar bude na jednom mjestu.

Očito je u psihi ljudi,  pogotovo na brdovitom balkanu, da traže nekakve buntovnike koji se suprotstavljaju i sramote omraženu vlast, koji krše pravila i bore se protiv tih istih pravila. Usudio bi se čak reći da je to i povijesno uvjetovano jer, kada se gleda povijest Hrvatske i okolnih zemalja, uvijek smo bili pod nečijom vlašću.

No, mislim da ljudi nisu svjesni opasnosti koja se krije iza Anonymousa. U stvari, ovdje bi mogao tvrditi da Anonymous podržavaju baš oni koji o računalnom kriminalu nemaju pojma! Kao nekakvu analogiju mogao bi upotrijebiti mafiju i organizirani kriminal. Pretpostavljam da danas nikome normalnome ne pada na pamet podržavati te grupe jer je svima jasno da se radi o vrlo opasnom obliku organiziranja ljudi. Također, svima je jasno da u takvom društvu u kojemu dominira mafija, odnosno, kriminal, nisu ljudima zajamčena temeljna prava i da se može desiti da nekoga mrak proguta, i nitko ne traži što vam se desilo. U stvari, to se dešava i u dikaturama isto, i opet, mislim da nitko normalan neće podržati diktaturu.

Sad će odmah netko reći kako se radi o potpuno različitim stvarima! Anonymous i mafija, odnosno diktatura, nemaju međusobne nikakve veze. Međutim, imaju! I jedno i drugo funkcioniraju prema vlastitim pravilima koja su vođena isključivo interesom za dobiti. Isto tako, ljudi znaju što Anonymous radi na temelju onoga što se objavi u novinama. Ali, da li je bilo tko siguran da oni ne rade više od toga? A ako ima netko siguran, onda me zanima koliko su sigurni da će Anonymous uvijek takav biti? Volio bi vidjeti što bi svatko od tih rekao da odjednom Anonymous njih hakira? Bi li ih i dalje podržavali? Bi li ih podržavali da ukradu brojeve kreditnih kartica skinu novce i daju ih siromašnima?

Ja sam uvjeren da se to nekome desi da bi onda ti koji podržavaju Anonymous promijenili priču! A možda Anonymous to već radi te ovo javno djelovanje koristi kako bi pridobio ljude na svoju stranu i na taj način se osigurao? U stvari, gotovo sigurno to već radi, jer ispisivanjem parola dobijaju se pristaše, a ne koštaju, niti obavezuju, ništa...

Uglavnom, što se mene tiče, Anonymous je isto što i kriminalna organizacija i to je to.

Kako izabrati Web stranice za tvrtku?

Već neko vrijeme si razmišljam kako bi mogao započeti pisati nekakvu vrstu konzultantske miniserije, tj. upute što napraviti u određenim nabavkama i modernizacijama IT infrastrukture. Ideja ne nedostaje, primjerice VoIP, Web stranice, VPN, DMS, poslužiteljska infrastruktura, itd. Kod svih ovih nabavki karakteristika je da tvrtka dobavljač/izvođač u općem slučaju ima kao svoj cilj maksimizirati profit i minimizirati količinu utrošenih resursa, uz naravno, cilj da baš ona dobije posao. To se u praksi manifestira u nekoliko oblika:

1. neće Vam spominjati alternative, ili ako ih spominju uglavnom će ih ocrnjivati,
2. pokušat će vam prodati svoja vlastita rješenja umjesto nekih standardiziranih,
3. pokušat će Vas vezati uz sebe u smislu da će pristajati na sve prije nego što donesete odluku, dok kad jednom pristanete uzeti njihovo rješenje više nemate mogućnosti promjene i sve odjednom postaje puno teže ili nemoguće.
   

Jasno, ove tri manifestacije variraju u ovisnosti o mnoštvu parametara. Otežavajuća činjenica je i da svaka tvrtka ima svoje posebnosti zbog čega je bilo kakvo uopćavanje u pravilu nezahvalno. Iz tog razloga ove tekstove treba shvatiti više kao smjernice nego kao algoritam koji treba provesti kako bi se došlo do konačnog rješenja.
U ovom prvom tekstu pozabavit ću se Web stranicama, tj. situacijom kada nekakva tvrtka odlučuje da treba Web stranice radi promidžbe, bilo da postojeće više nisu dovoljne ili uopće do sada nije bilo Web stranica. Poanta je da se radi kompletna promjena što je situacija u kojoj je najlakše pratiti različite opcije.
Web stranice su specifične zbog toga što su direktno izložena na cijelom Internetu te su najčešća meta napada. Primjerice, na stranici http://www.zone-h.org/ nalazi se arhiva uspješno napadnutih Web stranica zajedno sa kopijom napadnute stranice. Nije potrebno objašnjavati koji je to problem za javnu sliku (image) tvrtke ako se nešto loše desi. Pogotovo je to problem ako se putem Weba može doći do osjetljivih informacija koje nisu namjenjene svima (zaštićene su nekakvim lozinkama i slično). Zbog toga treba pažljivo birati rješenje kako bi se minimizirala mogućnost takvih problema. Ovom prilikom treba istaknuti i da Vam nitko ne može jamčiti 100% sigurnost, tj. ako netko tvrdi da sigurno nitko neće provaliti tada Vam laže. Mogućnost provale uvijek postoji!

Statične ili dinamične Web stranice
Dakle, prvo pitanje na koje treba dobiti odgovor je Kako često se namjerava mijenjati sadržaj stranice?. Naime, ako je to rijetko, primjerice nekoliko puta godišnje, ili još rjeđe, onda u načelu nije potrebno uzimati dinamične Web stranice (Web aplikacije) već se sve može riješiti statičnim Web stranicama. Prednosti tog pristupa su:

1. drastično ste smanjili mogućnost napada na stranice,
2. cijena izrade Web stranica, ali i njihovog smještaja, u takvim situacijama trebala bi biti značajno niža,
3. jednostavno je promijeniti tvrtku izvođača.
   

Nedostatak je da za svaku promjenu morate kontaktirati tvrtku koja Vam je napravila stranice što je u slučaju malog broja promjena zanemarivo, ali kako broj promjena raste tako to postaje sve veći problem (u smislu vremena potrebnog za izmjenu a slijedno tome i troška).
U svakom slučaju, ako ste se odlučili za statične Web stranice tada je na redu traženje izvođača što bi trebao biti rutinski posao te veći dio preostalog teksta ni ne morate čitati, tj. možete odmah preskočiti na poglavlje o održavanju.
Za kraj ovog poglavlja još ću pokušati ukratko objasniti što su statične Web stranice i koja je razlika u odnosu na dinamične Web stranice.  U suštini, svaka Web stranica koje gledate, uključivši i ovu, je u stvari tekst dokument koji opisuje kako će Vaš preglednik prikazati informacije na stranici. Možete vrlo jednostavno vidjeti sadržaj te datoteke tako pogledate njen izvorni kod (u Firefoxu to je Ctrl+U). U stvarnosti taj jedan tekst dokument referencira druge dokumente, i slike, ali to za nas u ovom trenutku nije bitno. Ono što je bitno je kako nastaje taj tekst dokument i to je ono po čemu se razlikuju statične i dinamične Web stranice. Ako je tekst dokument napravljen tijekom izrade cijelog Weba te potom pohranjen na disku i ne mijenja se bez intervencije čvojeka (koji će ga promijeniti i ponovo zapisati), tada govorimo o statičnim Web stranicama. Međutim, ako taj tekst dokument ne postoji na disku već se kreira u letu kada korisnik zatraži Web stranicu, tada govorimo o dinamičnim Web stranicama. To keiranje u letu obavlja program koji se naziva Web aplikacija, odnosno u ovom tekstu ćemo skraćeno govoriti i samo aplikacija.

Dinamične Web stranice
Dinamičke Web stranice, kao što je već rečeno, imaju veće mogućnosti ali zahtijevaju i više resursa za redovno održavanje. U prijevodu, više koštaju. Kao prvi korak u utvrđivanju odgovarajućeg rješenja trebali bi napraviti popis zahtijeva. Primjer nekih pitanja koja mogu pomoći u tom procesu su:

1. kome su sve namjenjene informacije koje će biti dostupne na Webu,
2. kakve sve informacije namjeravate objavljivati te da li ih namjeravate grupirati,
3. tko sve i kakva prava pristupa ima,
4. da li namjeravate obaviti povezivanje s internim bazama
   

U načelu, s popisom zahtijeva (uključivši i dizajn koji se ovdje ne spominje eksplicitno, ali se podrazumijeva) trebali bi sastaviti zahtijev za ponudama. Ponude koje pristignu grupirati ću u sljedeće kategorije:

1. Rješenja temeljena na aplikaciji iz vlastitog razvoja.
2. Rješenja temeljena na aplikaciji iz nečijeg tuđeg razvoja, ali bez dostupnog koda.
3. Rješenja temeljena na aplikaciji otvorenog koda.
4. Rješenja koja ne spominju koja aplikacija se koristi.
   

Iako bih u određenim situacijama podržao i 1. varijantu budući da sam pobornik razvoja a ne trgovine, ipak bih osobno preporučio varijantu 3 kao najbolju u gotovo svim slučajevima kada su Web aplikacije u pitanju. U nastavku ću pokušati obrazložiti zašto tu varijantu smatram najboljom:

1. Kvalitetan kod
   Aplikacije otvorenog koda su sigurno kvalitetnije pisane nego zatvorene aplikacije čiji kod ne možete vidjeti. Razlog je što kod otvorenih aplikacija mnoštvo ljudi stalno pregledava iz različitih motiva. Neki kako bi pronašli pogreške koje bi potom iskoristili za napade, drugi kako poboljšali kod, itd. Za razliku od otvorenog koda, kod zatvorenog koda česta karakteristika je da se moraju zadovoljiti neki (nerealni) rokovi zbog čega se u kod ugrađuje funkcionalnost koja nije dovoljno ispitana.
   
2. Kontinuirani razvoj
   Ako odaberete neku od aplikacija otvorenog koda (primjerice Mambo, Joomla, Plone, Drupal) možete biti sigurni da se te aplikacije stalno unaprijeđuju i dorađuju. Inače, Drupal se koristi i na whitehouse.gov stranicama.
   
3. Proširivost i mnoštvo mogućnosti
   Većina Web aplikacija napravljena je na takav način da je omogućeno proširivanje putem dodataka (plugins). Velika je vjerojatnost da za većinu potreba (čak i sve) već postoji razvijeno rješenje.
   
4. Niste ovisni o dobavljaču
   Ako niste zadovoljni s jednim dobavljačem jednostavno nađete novog dobavljača. Kod zatvorenih aplikacija to je puno teže budući da je potrebno prebacivati podatke iz jedne aplikacije u drugu, nekompatibilnu, aplikaciju pri čemu dobavljač od kojega odlazite ne mora biti nužno kooperativan.
   
5. Razvoj nije od nule
   Razvoj je skup, a pogotovo kvalitetan razvoj. U ta rješenja uložene su velike količine resursa i bilo koja tvrtka koja bi odlučila raditi alternativno rješenje (dakle, od nule) jednostavno nema nikakve šanse konkurirati postojećim proizvodima u pitanju kvalitete i podržanih mogućnosti.
   
6. Sigurnost
   Kod ovih aplikacija možete biti sigurni da ste dobro osigurani ako ste dobro riješili/dogovorili održavanje.

Dakle, sada možete postaviti pitanje zbog čega će uopće vanjska tvrtka kad već postoji gotovo rješenje. Vanjska tvrtka Vam je potrebna iz sljedećih razloga:

1. Prilagodba izgleda (design customization).
   Vrlo vjerojatno ponuđeni izgled Web aplikacije, kao i postojeće varijacije, neće zadovoljavati potrebe Vaše tvrtke te je Web aplikaciju potrebno uklopiti u vlastiti izgled. Za ovo je potrebno imati dizajnerskih vještina, ali moguće i programerskih.
2. Izrada novih dodataka.
   Određeni specifični zahtijevi možda nisu pokriveni postojećim dodacima (plugins) te u tom slučaju tražite tvrtku izvođača da vam razvije taj dodatak. Preporučio bih, ako je ikako moguće, da razvijeni kod opet bude otvorenog koda te da ga pošaljete za uključivanje u Web aplikaciju. S tim jamčite kvalitetu koda (neće biti uključen ako kvaliteta koda nije zadovoljavajuća), a kako se mijenja Web aplikacija drugi će se brinuti da Vaš dodatak i dalje radi! Ipak, ako to ne može biti javno objavljeno (jer je preosjetljivo ili neinteresantno drugima) tada barem osigurajte da ste vi vlasnik dodatka, a ne tvrtka koja ga je izradila!
3. Održavanje.
   Ovom temom se detaljnije bavim u idućem poglavlju.
   

Jasno kako postoje tvrtke koje imaju vlastite resurse s kojima mogu pokriti sva tri zahtijeva, ali takve tvrtke su vjerojatno vrlo rijetke i slobodno mogu zaključiti kako Vam je ipak potrebna vanjska tvrtka. Dodatni argument za vanjsku tvrtku je njeno iskustvo zbog čega će posao biti daleko brže i kvalitetnije odrađen.

Održavanje
Za kraj pozabavit ćemo se i s vrlo bitnom stavkom održavanja! Održavanje uključuje sljedeće elemente:

1. Smještaj stranica.
2. Održavanje Web aplikacije te operacijskog sustava i njegovih komponenti na kojima se izvršava aplikacija.
3. Sigurnosne kopije.
   

Smještaj stranica može biti na vlastitim poslužiteljima ili ih tvrtka koja Vam ih je napravila može negdje smjestiti. U principu, to je nebitno, iako, možda laganu prednost ima vlastito smještanje stranica budući da ste onda još nezavisniji od tvrtke dobavljača. Eventualno možete obratiti pozornost na sigurnost vanjskog poslužitelja na kojemu se smještaju stranice.
Održavanje uključuje sigurnosne nadogradnje te nadogradnje na novije verzije. To dvoje treba biti zasebno specificirano. Sigurnosne nadogradnje moraju se hitno izvoditi i uglavnom su minornog karaktera. Dakle, to bih svrstao u standardno održavanje. Promjena na novu verziju je posebna priča budući da se može desiti da su stara i nova verzija dovoljno različite da prijelaz nije trivijalan. U svakom slučaju, preporučio bih da se to svakako definira budući da svaka aplikacija ima ograničen vijek održavanja (bez obzira koliko dug) i nakon tog vremena više nema sigurnosnih nadogradnji što vas čini ranjivim!
Konačno, izrada sigurnosnih kopija (backups) je također bitna i to iz dva razloga. Prvi je u slučaju da se desi nekakva katastrofalna greška na poslužitelju možete ostati bez podataka. Drugi je da u slučaju promjene izvođača možete iz sigurnosnih kopija rekreirati sve Web stranice na novom poslužitelju.

Umjesto zaključka
Za kraj, preporučio bih da na vlastitim stranicama koristite Google Analytics, ili sličan alat. Naime, on Vam omogućava praćenje posjeta na Vaše stranice te na temelju njega možete otkriti što ljudi traže i što ih zanima kada su došli do Vas.

Malo filozofije...

Tu i tamo uhvati me minuta razmišljanja o "smislu života" i ponekad mi na pamet padne pitanje koje mi se čini toliko očitim, a s tim i vrlo vjerojatnim
da se pitam kako se toga nisam ranije sjetio. No ipak, ne mogu tvrditi kako sam se sam dosjetio tih pitanja, lako je moguće da sam ih negdje vidio u nekom obliku i potom potisnuo u podsvjest. No, sigurno je da bez obzira vidio ih ili ne, nisam prvi koji ih se sjetio. Ali, kako dugo nisam ništa stavio na blog, eto prilike za malo teksta.

Dakle, prvo od tih pitanja koje ću spomenuti je o smislu onoga što radimo u životu. Inače je pravilo u bilo kakvim postupcima postaviti jasan cilj (strategija), a onda se na temelju ciljeva određuju akcije koje će dovesti do cilja (taktika). Kakve to veze ima s našim postupcima? Pa vrlo zanimljive: kako možemo tvrditi da je nešto što smo napravili dobro ili ne, ako neznamo koji je naš cilj, tj. što nam je smisao života!? Prema tome, oportunistički gledajući, sve ima smisla i sve je smisao života. :) S druge strane, to je i mogući razlog zašto _ne znamo_ koji je smisao života, pod uvijetom da takvo što postoji. Naime, to bi možda učinilo živote većine besmislenim jer većina možda radi stvari koje ne vode nikuda, a ponajmanje ostvarenju smisla života. (Ovo s većinom je prizvoljno, moža je i manjina u pitanju?)

S tim u vezi je i drugo pitanje. Nije li vjerojatno da se ne treba tražiti smisao života pojedinca već smisao postojanja populacije? Naime, ako postoji nekakav cilj koji treba ostvariti tada je za očekivati da će u masi dio populacije ipak postići taj cilj, bez obzira što većina (ili manjina, svejedno) uopće ne pridonosi tome? Posljedica ovoga je da pojedinačno svatko od nas nema nikakav smisao, odnosno, nikakav cilj, tj. može se ponašati proizvoljno? Problem je što nedostaje nešto što bi ipak pazilo da se postiže smisao postojanja populacije, tj. nešto što bi odvajalo dio populacije koji se ponaša "dobro" i poticalo napredovanje tog dijela populacije, ili bar njenog ponašanja.

Ovo već pomalo podsjeća na genetiku. I s time dolazim do najbitnijeg pitanja kojeg sam svjestan (preskočit ću sada pitanje o životu izvan Zemlje). Već sam u dosta navrata vidio pitanja i rasprave u stilu: zašto prirodne konstantne imaju vrijednosti koje imaju, a ne neke druge. Recimo, jedan primjer koji Google daje visoko na popisu rezultata je ovaj. Pri tome se u tim raspravama spominje kako drugačije vrijednosti tih konstanti ne bi omogućile razvoj života. Dodatno, postoje teorije u više paralelnih svemira (multiverses). Kad se to dvoje spoji, pitanje je, što ako se i to temelji na istom principu, principu selekcije? U tom slučaju, možda ni naša populacija kao cjelina nema određeni smisao, odnosno cilj, već je samo jedna od potencijalno velikog broja populacija u različitim svemirima koje se ponašaju svaka na svoj način ali kao cjelina ipak teže nekakvom cilju...

Teška, ali neizbježna, pitanja na koja neću dobiti odgovor. Međutim, niz događaja, manjih ili većih, sretnih ili nesretnih, što nas snalazi u životu pokrene razmišljanje koje završi na tim pitanjima bez odgovora... u očajničkoj potrazi za stragetijom i taktikom.

Studentska posla...

Uvijek mi je drago pročitati koju studentsku raspravu o smislu života. Može se tu doista čuti svega i svačega, nađe se ponešto istine, al' kao i kod naših novinara, nađe se i podosta izvrnutih, ili bolje rečeno "prilagođenih" izjava za potrebe tekuće rasprave. Nije nam bez veze novinarstvo u takvom stanju kakvom je...

No, da se vratim raspravi o smislu života. Dakle, baš kao i u svakoj drugoj takvoj raspravi, diskutira se o stvarima o kojima se zna tek djelić činjenica, dok je ostatak prikriven. Što točno mislim s tom rečenicom? Pa, najbolje ju je ilustrirati sljedećom sličicom:
Najmanji krug predstavlja područje koje se odnosi na studente. Idući krug predstavlja djelokrug pojedinog zavoda, potom dolazi fakultet i na kraju, sveučilište. Slika nije savršena, ali će poslužiti za ilustraciju. Dakle, rasprava koju studenti vode oko predmeta i nastave je rasprava o presjeku prva dva kruga. Kao što se vidi, raspravlja se o jednom ograničenom području budući da manji krug nema viđenje svega što sadrži veći krug. Iskreno, kad ja osobno raspravljam o sveučilištu (čak i o fakultetu) onda imam stalno na umu dvije činjenice:

1. Svjestan sam kako raspravljam o svojim osobnim problemima, znači onome što tišti mene, ali to ne znači da su to problemi svih, i
2. Sveučilište je velik i kompleksan sustav o kojemu ništa neznam, osim nešto sitno iz svog vlastitog iskustva.

Da zaključim, u bilo kojoj raspravi treba biti svjestan kako ne vidimo cijelu istinu i zbog toga se ne smije biti kategoričan u svojim izjavama, a pogotovo ne dijeliti savijete koji su neprovedivi ili jednostavno nemaju veze s istinom. Problemi su na sve strane, počevši od osnovnih i srednjih škola, fakulteta, sveučiliša pa do ministarstva i države. Izuzetno složen krug za čije rješenje treba vremena (mislim da se može mjeriti u desetcima godina), novaca, planiranja i volje. Na žalost, ništa od navedenog baš nema. Prema tome, raspravljati o malim djelićima cijele priče koji su većinom posljedice, neće ništa promijeniti jer uzroci i dalje ostaju.