Monday, December 24, 2012

Pretjerivanje na temu genijalaca, nadarenosti i ostalih gluposti...


Svima nam je poznato proglašavanje genijalaca u osnovnim i srednjim školama, kao dijete se sjećam toga, a vjerujem da ni danas nije drugačije. Taj kult genijalaca se dovodi do te mjere da se svima ostalima, indirektno, govori kako su glupi i da je bolje da ne pokušavaju jer neće uspjeti, nisu genijalci! Istovremeno, "genijalcima" se kaže kako ne moraju ništa raditi i da će im sve ići lako. Taj način razmišljanja počeo se provlačiti i na fakultetima (da ne spomenem kojima) i to me je počelo izuzetno jako uzrujavati, i to je povod ovog posta.

Ali prvo, jedna zanimljivost. Za početak, genijalnost, odnosno nadarenost, po nekakvom uvriježenom mišljenju je genetska karakteristika, nešto što se dobija rođenjem i više se ne može promijeniti. Nadalje, genijalnost i nadarenost se na različite načine institucionalizira, primjerice nekakvim posebnim programima i slično. Da li je nekome palo na pamet da se na taj način na mala vrata u društvo uvodi sistem sličan indijskim kastama? A još zanimljivije, koliko se sjećam, Ustav jamči jednakost svima! Da li je jednakost ako se kaže da je nešto za nekog tko je nadaren, a za ostale nije i zbog svoje genetike oni to ne mogu?!

Ali dobro, idemo na bit, jer mene sve to proglašavanje genijalaca i slično, jako iritira. Mislim da je to jako štetno za društvo, a i za pojedince.

Relativno puno ljudi shvaća da vrhunski sportaš ne nastaje preko noći i također dosta ljudi sluti kako se radi o velikim odricanjima, iako, mislim da su rijetki svjesni o kolikima se radi i o tome bi se mogao pisati poseban post. Međutim, ja vjerujem da ista stvar vrijedi i za intelekt, naime, ne postaje se stručnjak preko noći već je potreban rad, upornost i odricanje. To mnogi ne shvaćaju! I onda misle da ako je netko nešto pokušavao tjedan, dva, mjesec, pa možda i godinu, i nije uspio, da je onda glup. A ne znaju da su potrebne godine rada. Koliko godina? Pa ovisi što ste prije toga radili, i kako!

Vrhunski stručnjak ne postaje se preko noći već su za to potrebne godine predanog rada! Ne vjerujete? Preporučam onda da pročitate članak  The Expert Mind iz Scientific Americana (ovdje imate besplatnu verziju). U tom članku se opisuje istraživanje kako nastaju šahovski velemajstori. Razlog zašto baš šahovski velemajstori je zbog toga što je relativno lako pratiti (mjeriti!) napredak. Rezultati tog istraživanja su fascinantni. Ja se sjećam od malena kako su oni koji igraju vrhunski šah proglašavani genijalcima! I igranje šaha je uvijek bilo identificirano s inteligencijom, odnosno, nadarenošću i genijalnosti. E pa, zaključak tog istraživanja je da šahovski velemajstori, kao i eksperti za druga područja, nastaju učenjem a ne rođenjem! Osim toga, danas imate šahovske programe koji su razine velemajstora, a neki su uspjeli potući i svjetskog prvaka. Da li su ti programi genijalci? Mislim da ćemo se svi složiti da nisu!

Sada se pitate zašto to uopće spominjem? Pa zato što je jedna od stvari koja me neopisivo uzrujava spominjanje nekakvih genijalaca, nadarenih i sličnih gluposti (namjerno kažem gluposti!). To kreće već negdje u osnovnoj školi i onda se provlači kroz cijelo školovanje. Samo po sebi to ne bi bilo loše da se na temelju toga onda ne radi diskriminacija, a i da se na neki način uništavaju ljudi, i one koji se proglašavaju genijalnima i one koje se ne proglašava genijalnima, odnosno, smatra ih se ispod prosječnim ili prosječnim! Neću ni spominjati tendenciju roditelja da svoju djecu proglašavaju novim genijalcima! Dakle, želite li da ponovim još jednom što tvrdim? Ovaj puta puno jasnije? Može, evo:
Proglašavanje ljudi genijalcima nema veze sa stvarnošću, a istovremeno uništava te ljude isto kao što uništava i omalovažava ljude koji se ne proglašavaju genijalcima. O onima koje se smatra nesposobnima, a pogotovo oni koji sebe smatraju nesposobnima, neću ni pričati! Taj isti pristup štetan je i za društvo u cjelini jer ono ne iskorištava sav potencijal koji ima na raspolaganju, a koji je vrlo dragocjen.
Sad već vas čujem kako vičete: Pa djeca se međusobno razlikuju, neki su bolji, neki lošiji! Da, to stoji, doista su različiti. I ja uopće ne tvrdim da su isti i u tome se slažemo! Međutim, ono u čemu se ne slažemo je što je uzrok tome! Naime, popularno mišljenje je da su genijalci u pitanju, a ja tvrdim da to nije istina! Naime, iz tih riječi, genijalac, nadareni i slično slijedi kako se radi o nečemu što je stečeno rođenjem (genetikom) te da se na to ne može utjecati, odnosno, da se može samo minorno korigirati.

Ja tvrdim da su značajne razlike u sljedećem:
  • motivacija i interes - nisu svi jednako motivirani za nešto, niti sve zanima sve. Ovo dvoje mislim da je vrlo isprepleteno, odnosno, može djelovati jedno na drugo.
  • rad i upornost - biti motiviran i zainteresiran nije dovoljno, treba rada i upornosti da se nešto postigne i to kroz dulji vremenski period.
  • napredak kroz rad - raditi samo po sebi nije dovoljno. Primjerice, ako se učenje stranog jezika obavlja ponavljanjem jedne te ista rečenica tisuću puta na dan, svaki dan, tko god tako radio koliko god motiviran i uporan bio, neće puno postići.
  • dostupnost potrebnih materijala - kakva korist od volje i svega, ako nema materijala iz kojih će se učiti i s pomoću kojih će se učiti. Tu bi još uvrstio pitanje kakav smo tip osobe i da li materijali odgovaraju tom tipu, primjerice, neki su više auditivni tipovi dok drugi vizualni.
  • pomoć stručnjaka - ako imate nekoga stručnjaka pri ruci, to može izuzetno puno pomoći, ali na žalost i isto toliko odmoći ako se tome ne pristupa na pravi način.
  • reakcija na pogreške i rezultate - većina ljudi pokušava što prije riješiti neki problem i pri tome uopće ne pokušavaju naučiti iz pogrešaka, već ih samo što prije ukloniti, dok kada se dobije rezultat zadovoljni su bez obzira što vide da bi moglo i bolje!
Tu se naravno, prikriveno u svim tim točkama, nalazi i poticaj okoline. U stvari, kada mi kao djeca stičemo prve navike od roditelja, oni se reflektiraju na sve te razlike i u konačnici nas oblikuju kao osobe u inicijalnoj - i vrlo bitnoj - fazi našeg života.

Kad se samo sjetim svoje osnovne i srednje škole, skoro da mi je zlo! Nekompetentni i nezainteresirani učitelji/nastavnici/profesori, koji su i sami gajili kult genijalaca i nisu pokušavali nama, meni, kao djeci, objasniti zablude koje smo imali. A kako i bi, kad su i oni sami vjerovali u te zablude. No, moram reći da je sustav tako napravljen da ih nije ni poticao da budu drugačiji, a osim toga ponekad nisu ni znali što mi mislimo - iako je to škakljiv argumnet jer može se reći da im je posao da to znaju. No bez obzira na sve, u konačnici, nekako mi se čini da je moje trenutno stanje posljedica djelovanja roditelja (moraš učiti, to ti je kruh!) i velike sreće, s čim se mnogi drugi ne mogu pohvaliti.

Zaključit ću tako što ću reći da je vjerojatno istina, kao i obično, negdje na sredini. Međutim, mislim da društvo pretjeruje s veličanjem IQ testova i genijalaca, i u tom smislu uništava mnoge ljude te šteti samome sebi.

Za kraj, evo Vam još tekstova za čitanje ako ste zainteresirani:
Sljedeće poveznice dodavane su dosta kasnije u odnosu na vrijeme nastanka ovog posta:

No comments:

About Me

scientist, consultant, security specialist, networking guy, system administrator, philosopher ;)

Blog Archive